Zagreb 2028 - d20 Modern

Sešn 9 (DM apruvd verzija)

Idućeg dana (04.11.) prijatelje je probudio pucanj. Skočili su na noge i otrčali prema prostoriji u kojoj je bio zarobljenik. Vrata su bila otvorena. Unutra je stajao velečasni. Bio je pognut i malaksao, u ruci mu je bio pištolj iz kojeg se još dimilo. Zoltan je sjedio zavezan prosvirane lubanje. Rekao im je kako je pokušao urazumiti nesretnika, ukazati mu kako je njegova opsesija štetna i opasna, prvo po njega, a zatim za sve koji mu se nađu na putu. Bilo je bezuspješno – Zoltan je bjesnio, bacakao se i gotovo nadljudskom snagom pokušavao rastrgnuti užad. Vidjevši da je beznadno, velečasni ga je ubio kako bi uklonio opasnost za druge ljude. Savjest ga je užasno pekla, ali osjećao je da je to morao učiniti. Odvezao je truplo i sahranio ga u samostanskom dvorištu. Kad je sve bilo gotovo, zaključali su za sobom vrata i zaputili se natrag prema gradu.

Rano popodne stigli su do Panonske četvrti. Putem nisu susreli nikakve opasnosti. Kod župnog dvora dočekalo ih je iznenađenje – ispred vrata bila su dvojica Plavih ratnika, momaka koji su održavali red u ovoj četvrti kojom je vladao Milana zvani „Car“. Rekli su velečasnom i prijateljima kako Hrvoje, njihov zapovjednik (Milanov brat), želi razgovarati s njima, odmah. Odlučili su ne protusloviti te su krenuli za njima prema kući uz Stipinu birtiju. Ispred je bilo još momaka u plavom koji su se grijali kod vatre. Neki su bili naoružani dugim cijevima. Pratitelji su ih uveli unutra. Kroz dugačak hodnik došli su do veće sobe u kojoj je za stolom sjedio Hrvoje, a uz vrata su bila dvojica stražara. U kutu iza Hrvoja na maloj klupici sjedio je uplakani Ahmet, dječak iz Arapske četvrti kojeg su prijatelji spasili od nevolje i ostavili kod velečasnog na čuvanje. Velečasni je odmah prosvjedovao zbog toga što su prisilno odveli dječaka. Hrvoje je objasnio situaciju – dječak je nepoželjan jer izaziva pozornost Faroukovih uhoda. Imaju jedan dan da dječak nestane iz njegove četvrti, na bilo koji način. Vidjevši da Hrvoje nije čovjek s kojim se može pregovarati, prijatelji su prihvatili „ponudu“, a velečasni je izveo dječaka van.

Prijatelji su ostali unutra jer im je Hrvoje rekao da pričekaju. Objasnio im je kako bi zbog neugodnosti koje su mu izazvali dovodeći malog Arapa u njegovu četvrt, trebali za njega odraditi jedan posao. Iste večeri morali su se odšuljati do Faroukove kupelji u Arapskoj četvrti, mjesta gdje su se uz vladara četvrti Farouka mogli naći samo njegovi najpouzdaniji ljudi. Zadatak im je bio uočiti čovjeka s velikim crnim turbanom kad iziđe iz kupelji i pratiti ga do njegove kućice u blizini bazara. To je bio Ali, zapovjednik Asasina, Faroukove osobne straže. Nakon što Ali uđe u svoju kućicu, trebali su na nju baciti Molotovljev koktel i pobjeći u smjeru juga bez vraćanja u Panonsku četvrt barem tri dana. Nisu imali izbora nego prihvatiti što Hrvoje od njih traži. Izišli su van ispraćeni stražarom koji im je dao tri Molotovljeva koktela. Vani su sreli velečasnog koji se upravo zaputio s Ahmetom na Istočnu tržnicu kod svoje poznanice Pu Yie kako bi ju zamolio da se primi dječaka k sebi. Rekli su velečasnom da se nekoliko dana ne će vidjeti jer moraju nešto odraditi za Hrvoja i zaputili prema jugu.

Arapska četvrt nalazila se jugozapadno od Panonske. Krenuli su izravno na jug i preko uskih, napuštenih uličica izišli iz područja Panonske četvrti. Ušli su u ničiju zonu. Odlučili su se prikriti u nekakvu kuću i pričekati večer. Navečer su krenuli dalje. Znali su da je Faroukova kupelj na južnoj strani Arapske četvrti te su krenuli napraviti široki luk kretajući se daleko na jug, a zatim na zapad. U jednoj uličici na njih su iz mraka nasrnula tri velika izgladnjela psa. Zdravko i Marko umlatili su ih lancem i sjekirom, a Tisa se strateški postavila u zaklon kako ne bi morala pucati čime bi privukli pažnju. Međutim, kad su krenuli dalje, čuli su kretanje iz smjera zapada. Zdravko je zapazio ulaz u napuštenu zgradu, zavukli su se unutra i sakrili u mraku. Uskoro su se u ulici pojavila četiri čovjeka obučena po arapski naoružana puškama. Kretali su se polako i činilo se da traže nekoga. Prijatelji su se povukli dublje u mrak. Nakon nekoliko minuta stražari su odustali od potrage i krenuli natrag prema zapadu. Prijatelji su pričekali još neko vrijeme, a onda izišli na ulicu i nastavili prema jugu. Vođeni Zdravkovim nepogrješivim instinktom za snalaženje po ulicama, skrenuli su kroz manje ulice prema zapadu i nakon nekog vremena stigli do zida koji je s južne strane ograđivao Arapsku četvrt. Krenuli su uz njega prema zapadu.

Uskoro su uočili naseljenu zgradu na sjevernoj strani zida. Popeli su se u napuštenu zgradu na južnoj strani i pogledali preko. Primjetili su nekoliko stražara u dvorištu ispred zgrade. Imala je ravan krov, ali bila je niska. Zaključili su da je to kupelj. Pronašli su široku dasku i oprezno je prebacili kroz razbijeni prozor nekoliko metara do zida. Marko i Zdravko tiho su prepuzali preko daske na zid, a sa zida na krov kupelji. Tisa se spustila dolje u prolaz i nastavila ići uza zid. Nekoliko metara dalje, na dnu je uočila prozor. Pogledala je unutra i vidjela prostoriju u kojoj je bio naoružani čovjek koji je stajao pokraj orijentalno obučene žene koja je bila zavezana za stolicu. Nije joj mogla točno vidjeti lice, ali učinila joj se poznatom. U jednom se trenutku okrenula i Tisa je prepoznala Marwu, Ahmetovu majku. Uznemirena prizorom Tisa se priljubila uza zid i potiho dozvala Marka i Zdravka koji su se šuljali po krovu i rekla im što je otkrila. Prijatelji su se zabrinuli i odlučili spasiti ženu na bilo koji način. Ali prvo su imali za odraditi zadatak koji im je dao Hrvoje.

Tisa se također iz napuštene zgrade preko daske popela na krov kupelji. Marko i Zdravko zalegli su iznad ulaza u kupelj. Tisa je pregledala okoliš s krova pazeći da ju stražari ne primjete i otkrila dodatni ulaz u zgradu kupelji nasuprotno od glavnog ulaza. Na toj se strani krova također moglo neopazice spustiti na tlo i zaobići kupelj u sjenama. Tisa je uzela jedan radio prijemnik koji su zaplijenili od policijskog robota na autootpadu u nekadašnjoj Savskoj ulici, a Zdravko je imao drugi. Marko i Zdravko vrebali su iznad ulaza i nakon jednog sata iz zgrade je izišao čovjek s velikim crnim turbanom. Momci su se odmah spustili s krova na skrivenoj strani, i šmugnuli u uličicu. Čovjek s crnim turbanom, Ali, ušao je u širu uličicu koja je vodila prema sjeveru. Zdravko je preuzeo vodstvo i dao se u potjeru, a Marko je slijedio. Kretali su se mračnom usporednom uličicom od zaklona do zaklona. Viđali su Alija nakratko, ali Zdravku je to bilo dovoljno da procjeni kojim putem ide. Pratili su ga tako petnaestak minuta dok nisu došli do trga prepunog štandova odnosno bazara koji je bio najživlji dio Arapske četvrti. Bilo je kasno navečer te nije bilo prodavača već samo nekoliko skupina ljudi koji su pušili nargile grijući se uz vatre. Ali je produžio preko bazara prema uličici s nasuprotne strane. Zdravko i Marko uspjeli su neopazice preći trg te ući u uličicu taman dok je Ali ulazio u jednu potleušicu sklepanu od metala i drveta. Približili su se kućici oprezno držeći se mraka. Zdravko je proračunao kojim putem mogu najlakše pobjeći prema kupelji te su se postavili na ulazu u jednu mračnu uličicu koja je vodila prema jugozapadu. Upalili su Molotovljev koktel i bacili ga na Alijevu kućicu. Boca se rasprsnula i buknuo je plamen. Zdravko i Marko odmah su se dali u strateški uzmak. Krajičkom oka iza sebe primjetili su Alija kako istrčava i ispaljuje rafal metaka iz svog Kalašnjikova negdje u zrak…

Momci su trčali mračnim uličicama kao da im gori pod petama. Zdravko je radio prijamnikom javio Tisi da su izvršili zadatak no njoj je već bilo jasno da se nešto događa jer je s krova kupelji daleko prema sjeveru vidjela plamen, čula pucnjeve, a nekoliko stražara koji su čuvali kupelj krenulo je prema bazaru. Nakon manje od pet minuta zadihani Zdravko i Marko stigli su do ruba dvorišta ispred kupelji. Sakrili su se u sjene i preko radio prijemnika javili Tisi da se pripremi za akciju. Ispred ulaza u kupelj kod zapaljene bačve stajala su četvorica stražara. Marko je opalio iz dvocijevke na najbližega, a Tisa je svojom lovačkom puškom s krova oborila susjednog stražara. Preostali su se rastrčali na dvije strane – jedan se priljubio uza zid i krenuo prema ulazu u kupelj, a dvojica su stali u zaklon i zapucali prema Zdravku i Marku. Tisa je bila nemilosrdno precizna. Prišla je rubu krova i upucala onog koji se neuspješno pokušao prišuljati do ulaza u kupelj. Nakon toga riješila je drugu dvojicu koji su rasipali municiju na Zdravka i Marka koji su bili dobro prikriveni u mračnoj uličici. Zdravko i Marko tada su pretrčali dvorište i došli do vrata pomoćnog ulaza u kupelj. Oprezno su ih otvorili i spustili se stepenicama do drugih vrata. Lagano su ih otvorili i ušli u podrum. Iz hodnika s lijeve strane na njih su nasrnula dvojica stražara naoružana sabljama koji nisu imali šansi protiv Zdravkove oštrice i Markovog lanca. Zatim su upali u prostoriju ispred u kojoj se iza vrata skrivao još jedan stražar. Riješili su ga po kratkom postupku, a zatim odvezali ženu koja je sjedila zavezana za stolac. Tisa ju je dobro prepoznala kroz prozor – bila je to Marwa, Ahmetova majka. Imala je velike masnice po licu i rukama, jedva je stajala na nogama. Tisa je pomogla nesretnoj ženi da iziđe van, a Zdravko i Marko su pretražili hodnik. Pronašli su veliku cijev koja je završavala u nekakvoj metalnoj peći. Čuo se lagani šum kao da kroz cijev prolazi para. U prostoriji je bio zemljani pod na kojem su rasle gljive. Vidjelo se da su mnoge gljive otrgnute iz tla te su pronašli ukupno tri vreće pune gljiva. Uzeli su vreće, zaplijenili Kalašnjikove i sablje od mrtvih stražara, izišli van, momci su se uspeli preko zida te užetom prebacili Tisu i Marwu. Bila je iznimno umorna, ali zahvalna i bez pogovora je krenula za njima u mračne uličice u smjeru juga.

Nakon nekoliko sati probijanja kroz mračne napuštene uličice došli su do rijeke Save. Bila je duboka noć. Na zapadu je svijetlila nadzorna postaja na sjevernoj strani mosta preko Save te Monsantova postrojenja s južne strane. Krenuli su prema skeli. Skelari su čekali kod vatre na južnoj strani rijeke te su nakon cjenkanja prešli skelom na sjever i prebacili ih. Kratko su prošetali preko livade do ciganskog sela koje je bilo osvijetljeno bakljama i vatrama uz koje je bilo nekoliko stražara. Propustili su ih do šatora starog lovca Hamdije koji je spavao, ali se odmah probudio i ponudio im gostoprimstvo. Zahvalili su mu i iscrpljeni legli na spavanje na ležajevima na tlu njegova šatora.

Comments

ivan_racic79

I'm sorry, but we no longer support this web browser. Please upgrade your browser or install Chrome or Firefox to enjoy the full functionality of this site.